Oprost

Dan je svanuo, otkucali su

zadnji sati prije uznemirujućeg odlaska.

Moraš poći, ali ne znaš kamo,

Moraš oprostiti, ali ne znaš kome. 

Odriješiti svoje lance, ali ne znaš kako.

Svoju zadnju riječ i pogled ostaviti

u ruševinama paloga grada.

Prisjetiti se dana koji su nekoć

bivali ovdje, dana kada je sve

bilo mirno i spokojno.

Grad u kojem se živjelo,

sada se umire.

Grad u kojem je sve bilo sretno,

sada je nesretno.

Ali sad, kada su odbrojani trenutci,

poslušaj posljednju riječ ruševina,

sigurno ti žele nešto reći, nešto

upitati ili se oprostiti.

                                                               Martina Vranjić, 8.a

Vukovar

     Vrijeme je sjećanja na Vukovar - grad heroj. Slušam mnoge priče ispričane o tom kobnom danu. Mislila sam da je to moguće samo u filmovima. Međutim, te zastrašujuće slike vrte se po mojoj glavi. Kako netko može biti tako bezosjećajan i zao da napravi takvo nmešto? Ne mogu vjerovati da su djeca, već mojih godina i mlađi, morali bježati da ih netko ne bi ulovio i da im ne bi napravio grozote i strahote o kakvim ne želim pričati. Ja želim da se bar jedan dan u godini ljudi suosjećaju sa svime što su Vukovarci prošli. Želim da i njih bar malo zaboli svaka njihova suza, baš kao i mene danas i njih onda. Želim da 18. 11. ne shvaćaju kao neki provod i turistički obilazak. Želim ja mnogo toga... A najviše od svega želim izbrisati bolne i ružne uspomene, želim svim majkama vratiti njihovu djecu, ženama vratiti muževe. Znam da je sve to nemoguće ostvariti. I nažalost, moramo živjeti s time, moramo ići na Ovčaru s ružama, moramo imati noćne more i moramo se nositi s time. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali mislim da njihove rane vrijeme nije izliječilo. Nekima su ostali ružni ožiljci, a nekima rane unutra, s ljeve strane, koje puno više bole nego fizičke rane koje ima svaki Vukovarac.

     Danas mi smo zajedno, danas vrijedi poslovica: "Brat uz brata, Hrvat uz Hrvata." To nikad neće moći srušiti ni jedna bomba ni granata. Vukovar će uvijek ostati, jedini, Vukovar - grad heroj. Hvala svim dobrim ljudima koje ništa nije spriječilo da spase naš dom, hvala im što mogu bezbrižno otići u školu i izići do grada. Da, hvala vama gore, koji počivate s anđelima, hvala vam na odanosti i poštivanju, hvala vam za sve! Hvala Bogu što ja to nisam doživjela pa ne mogu pisati detalje, ne mogu osjećati isto što i Vukovarci, ali naravno boli, boli kao svakog Hrvata. I na kraju, Bože, samo jedno te molim: "Čuvaj Hrvatsku koju najviše volim!"

                                                                                      Domina Ćurković, 6.b