-Učenici Vas  skraćeno zovu " Njego". Ljutili Vas to?

-Ni slučajno. To mi je simpatično. Važno mi je s djecom razviti prisan, prijateljski odnos. Tako i ja kad ih upoznajem kažem da ću dečke mjesec dana zvati Šime, a curice Luce, dok im ne zapamtim imena. "Njego" su me zvali i moji roditelji i prijatelji. Tako me zovu i kolege u školi. To mi se zvuči kao nadimak od dragosti. 

-Kada ste počeli raditi kao nastavnik?

-Nakon što sam  na riječkoj Pedagoškoj akademiji završio geografiju i povijest počeo sam raditi u školi Čista Mala koja je imala odličnu ekipu, ne samo u nastavi nego općenito. Mi smo sami izgradili školu koja je mogla primiti više od 300 učenika, te školsko dvorište u vrijeme kada u tom selu nije bilo asfalta. Zasadili smo cvijeće, napravili park, sportsko igralište. Onda smo izgradili i zgradu za stanovanje nastavnika sa šest malih stanova i ja sam tamo stanovao godinu dana.  To je bilo 70. - tih godina. Potom sam otišao raditi kao nastavnik  u Lozovac, pa u Ražine, u našu tadašnju područnu školu.Nakon toga sam došao u ovu školu  u kojoj predajem više od 30 godina. Prije sam predavao i geografiju i povijest, a tijekom Domovinskog rata kolega i ja smo se dogovorili da će jedna predavati samo geografiju, a jedan samo povijest. 

-Što vas je motiviralo da budete profesor povijesti?

-Volim tradiciju i narodnu baštinu. To me je privlačio još dok sam bio dječak  pa sam odlučio studirati povijest. Još uvijek držim do poznavanja i njegovanja tradicije, a naročito me privlače moji Kornati. U našoj školi sam s dvjema učenicama prije nekoliko godina napravio projekt „Murterska gajeta“ za natjecanje iz povijesti i to je bilo jako dobro. Bilo je naravno problema dok su se uhodale ali su se brzo zainteresirale. Išli smo u Betinu i Murter, razgovarati s graditeljima drvenih brodova, kalafatima koji su ih konkretno upoznali s drvenom brodogradnjom i dijelovima gajete. 

- Osim što ste nastavnik s jakim autoritetom među učenicima Vi ste i altruist i humanist na djelu. Izvan posla pomažete djeci ali i starim ljudima. Radili ste i u Društvu Naša djeca pa i u udruzi „Bedem ljubavi“ koja je bila vrlo važna na početku Domovinskog rata!

-Volim stare ljude i volim im  pomagati im. Donedavno sam redovno išao u Čistu Malu kod staraca koji su teško živjeli jer nisu imali nikakvih prihod pa sam im uvijek nešto odnio. Poznavao sam ih još dok sam radio u tom selu ali su sada, na žalost, pokojni. Ja sam i 30 godina volonter u Centru za socijalnu skrb kao vanjski suradnik. Radim s mladićima i curama koji zastrane pa dobiju neku odgojnu mjeru. Sastajem se s njima, razgovaram, pokušavam im objasniti da se moraju popraviti i najčešće i uspijem. Nedavno sam imao jednog dečka koji je čak bio i provalnik. Uspio sam ga vratiti na pravi put, maturirao je i završio je za električara. 

Točno je da sam prije bio aktivan i u Društvu Naša djeca u Šibeniku, bio sam i dobrovoljni davatelj krvi i popularizirao to među mladima. Kad je počeo rat želio sam dati svoj doprinos kao civil pa sam dok su padale granate iskrcavao šlepere humanitarne pomoći. Kada je, na početku rata, trebalo spašavati mlade vojnike iz vojarni nekoliko sam noći dežurao i telefonom davao roditeljima informacije o tome što se događa s njihovom djecom. Oko mene se pucalo, kad bih čuo izbezumljene ljude s druge strane telefonske linije zabrinute za svoju djecu sve sam to zaboravio. 

- Mnogi će se upitati što Vam treba taj dodatni angažman. Nije li Vam dosta djece u školi ?

-Uživam raditi s djecom. Oni me nikad ne umaraju. Ako se nekada i naljutim na njih, što je i prirodno, to brzo me prođe. Ljuti me jedino kada prave probleme sebi i svojim obiteljima. Davno sam postao volonter Centra za socijalnu skrb na poticaj sada već pokojih Olge Manojlović, Biserka Ljupković i Ljubice Dukić. Sa zadovoljstvom kazati da sam mnoge mlade ljude spasio. Ja se vodim spustiti na razinu djece, na razinu mladih. Ne želim sebe pokazati kao nekog tko je s ove strane katedre, a da su oni meni suprotstavljeni. Tražim suradnju i spustim se na njihovu razinu.  

- Unatoč tome uspjeli ste izgraditi autoritet među učenicima! 

-Kod mene sat traje 45 minuta, ni više ni manje. Ja djecu uvijek čekam u razredu. Nikad nisam došao u učionici iza djece ili da sam otišao prije njih. Za vrijeme odmora, isto tako, nikamo ne idem nego jedan razred ispratim, a drugi dočekam. Kad kažem da ćemo nešto napraviti tada ta to je za mene amen i želim da se svi toga držimo. Želim kod njih razviti radne navike i osjećaj odgovornosti. Spreman pomoći najviše što mogu i izvan nastave onima koji popuste u učenju ali od njih tražim odgovornost..

- Porijeklom ste iz Murtera. Kako ste imali djetinjstvo?

-Moje djetinjstvo je bilo teško. Potičem iz siromašne obitelji jer su mi roditelji bili poljoprivrednici i stočari na Kornatima. Školovao sam se zahvaljujući jednom rođaku koji je živio u Rijeci gdje sam završio srednju školu. Kasnije mi je u školovanju pomogao brat koji je plovio. U Rijeci sam završio i Pedagošku akademiju. Imao  sam šansu ostati kao odgojitelj u  Đačkom domu u Rijeci ali imao sam neki mali kredit koji sam uzeo da bi mogao diplomirati  pa sam se vratio u Murter odnosno Šibenik. Bio sam spreman raditi bilo što pa čak i kao fizički radnik na građevini kako bi mogao vraćati kredit. Iamo  sam sreće pa sam se ipak zaposlio u struci.

- Predajete predmet koji mnogima nije baš atraktivan, prije bi se moglo reći da je suhoparan. Na koji način za njega potičete interes kod učenika?

- Djeca su  za moj predmet zainteresirana onoliko koliko su danas općenito zainteresirani za školu. Ja im sve te povijesne teme nastojim približiti i povezati ih sa sadašnjošću, pomoću konkretnih primjera. Povezujem to s našim životnim prilikama, našim obiteljima pa na tome djeca razvijaju memoriju i shvaćaju da povijest nije predmet koji se buba nego uči logikom. Moj sat uvijek počne s „imate li kakva pitanja u vezi s prijašnjim lekcijama“. Na njihova pitanja ne odgovaram izravno nego njih navodima da sami dođu do odgovora. Ako baš ne zapamte ime neke osobe prijeđem preko toga  ako znaju po čemu je ta ličnost važna, što je napravila, što je iza nje ostalo. Nikad nisam sebe doživljavao kao čovjeka kojeg se netko mora bojati ili da sam iznad nekoga. Ja sam najsretniji s djecom jer nisu podli ni pokvareni nego otvoreno kažu ono što im leži na srcu. 

- Prošli ste niz obrazovnih sustava. Kako im se prilagođavate?

- Moramo prilagođavati vremenu kada je u pitanju ocjenjivanje. Danas djeca manje rade nego prije. Sadašnja petica odgovara trojci koju su dobivale generacije njihovih roditelja. To je notorna istina. Udžbenici više ne dopuštaju suhoparno tumačenje gradiva bazirano samo na faktografiji. Mene fasciniraju i slika, grafikon, lenta vremena. Mislim da pomoću njim mogu motivirati učenike da nešto proučavaju, da razvija interes i metode zaključivanja. 

- Što ćete raditi kada odete u mirovinu?

- Plan mi je  obnoviti masline što sam ih naslijedio. Imam i gajetu pa ću s njom do Kornata. I  dalje bih bio volonter u radu s djecom jer to je moj život.